Biciklom kroz život

Prva asocijacija na grad Bihać, velike većine je rijeka Una. Biser prirode, jedna od najljepših rijeka i jedan od najljepših nacionalnih parkova u Bosni i Hercegovini. Robert Ružnić je dvadesetčetvorogodišnji student druge godine biotehničkog inženjerstva iz Bihaća. Aktivista i svestran omladinac, osvajač više medalja takmičeći se u brdskom biciklizmu, ali i neko ko već sada može biti primjer i onim osjetno starijim, odnosno iskusnijim od sebe.

Foto: Robert Ružnić

U startu, Robert ističe da je ponosan na otvorenost Bihaća za druge i drugačije, ponosan na krajiško gostoprimstvo, na rijeku Unu i sportiste Bihaća. Ponosan i na one koji daju sve od sebe da Bihać postane bolje mjesto za život, ali ne i toliko ponosan na ekološku svijest građana.

„Uvijek je tu prisutna nekolicina građana koja će razbiti sliku relativno niske ekološke svijesti građana, iako me često tješe da nekim drugim mjestima u BIH možemo biti primjer. Nije to stvar poređenja, da li je neko „bolji” ili ne, već je suština da znamo šta je dobro, a šta ne, šta je odgovornost, a šta nije. Međutim, nije isključivo sve do građana, smatram da popriličan dio odgovornosti nose svi oni koji su na funkcijama vlasti, bez obzira o kom nivou pričali, lokalnom, kantonalnom, državnom. Ako neko prima novac građana, da radi na problemima koji direktno utiču na kvalitet života građana – najmanje što možemo je očekivati, uostalom i zahtjevati odgovornost za aktuelno stanje.

Primjer sinergije niske ekološke svijesti donosioca odluka i građana je broj divljih deponija u Bihaću. Praktično govoreći, tu je riječ o sistemskom problemu, gdje je uzrok svega nepostojanje funkcionalnog sistema za prikupljanje i sortiranje otpada. Posebno sam osjetljiv na to kada se krivica prebacuje na one koji žive u ekonomski lošim uslovima, u udaljenim mjestima gdje nema uspostavljenog odvoza smeća. Hajde da se stvari rješavaju kako treba, prvo prikupljanje i sortiranje, a nakon toga upravljanje otpadom i reciklaža. Nebrojeno puta sam bio dio volonterskih akcija gdje smo čistili Bihać i kojekakve divlje deponije, ali trebalo bi svako da da dio sebe ako želimo riješiti problem.”

Na pitanje šta je to što kod njega budi želju da bude dio ekoloških akcija, Robert odgovara da je ključ u brdskom biciklizmu. “Prije svega, to što sam neko ko je zaljubljen u Unu, što sam tako odgojen, ali možda je tu ključ i brdski biciklizam. Sport sam po sebi je takav da tjera čovjeka da se zbližava sa prirodom. Za mene je to prirodnjački biciklizam. Sama ta vožnja po brdima i šumama je nešto teško opisivo, ali možemo to uporediti sa tim kada putuješ autom nekud. Iz auta primjećuješ proširenje, bankinu, auto koje ide u susret, put, veće stijene, ali one najljepše stvari pored puta, posebno ako se i uputiš nekom lijepom rutom prođu za sekund. U brdskom biciklizmom si tu, u prirodi, a priroda je u tebi. Svako drvo, svaki kamen, sve je tu, jednostavo dijametralno je suprotan doživljaj od vožnje automobilom. Kada još na to uzmemo u obzir koliko je bicikl bolja opcija od vožnje automobilom, od zdravstvenih aspekata za tog ko vozi bicikl, do izostanka zagađenja koje proizvode automobili. Mišljenja sam da bismo to trebali imati i te kako na umu obzirom da smo po aerozagađenju među prvima u Europi.

Trudim se da svojim primjerom utičem na prijatelje i okolinu da se savjesnije, ili bolje reći normalnije, odnosimo prema prirodi. Primjera radi, kada sam u društvu nekog ko puši na ulici, skoro mi je prešlo u naviku da kroz razgovor skrenem pažnju na to da manje ptičice tipa vrapca, sjenice i slično, prema urađenim studijama, ukoliko unesu pa i manju količinu nikotina, kreće im se lučiti adrenalin, te umiru nakon toga. Mnogo je stvari koje radimo bez da smo svjesni posljedica iz tog razloga, a znanje je ključ. Ne kažem da svako sada mora uzeti i čitati o ekologiji, o biciklizmu o aerozagađenju, ali hajde jednostavno da pričamo o stvarima na koje može uticati svako od nas. Ne moramo mi promijeniti svijet, mijenjajmo sebe, vjerujem da je to za početak sasvim dovoljno.“